Usprkos intrigantnoj, ponekad i krvavoj povijesti, neveliko prženo zrno ima samo jedan zadatak - dati napitak bez prehrambene vrijednosti, a blago stimulirajući zbog kofeina koji sadrži. Kava je postala globalni fenomen, ali i predmet brojnih medicinskih istraživanja kojima se otkriva njen utjecaj na ljudsko zdravlje.

Povijest napitka kojeg danas svi poznajemo pod nazivom crna kava, vrela je mješavina sreće, slučajnosti, političko-gospodarskih intriga, potrage za bogatstvom i moći. Jednom riječju - prava drama.

Počnimo od legende.
Učinak zrna kave na ponašanje prvi je primijetio etiopski pastir iz plemena Galla, imenom Kaldi, negdje oko tisućite godine naše ere. Njegove su koze uvijek bile hiperaktivne nakon što bi se pogostile crvenim "trešnjama" s određene biljke, sjajnih zelenih listova. I sam je Kaldi znao pozobati nekoliko bobica, pa je vjerojatno i on postao pretjerano aktivan, baš kao i njegovo stado. Otkriće je povjerio lokalnom svećeniku pokazavši mu bobice, a ovaj ih je, kao "demonsko voće" istog trena bacio u vatru. No, umjesto urlanja poraženih demona, iz vatre je dopro prekrasan miris. Svećenik je prvo razmislio, pa zatražio da se bobice maknu iz vatre, kako bi ih mogao proučiti. Njegovi su pomočnici bobice ubacili u vodu da se ohlade, a potom ih je svećenik ispitao. No, proučio je i bobice i vodu koja je u međuvremenu promijenila boju. Jasno, morao je i probati gutljaj. I, dogodilo se čudo. Svećenici su ubrzo shvatili da im bobice pomažu da ostanu dugo budni.

Nije vražje piće

Druga legenda govori o kavi, ali sada poznatoj pod imenom moka. Naime, neki je Arap, po imenu Omar, zbog tko zna kakvog grijeha bio prognan u pustoš sa svojim sljedbenicima, da umre od gladi. U očaju, Omar je svojim prijateljima kuhao ono što je nalazio u prirodi, pa i "voće" nepoznate biljke. Ne samo da je kava spasila izgnanike nego je njihovo preživljavanje uzeto kao znak božje volje u obližnjem gradu Mochi. Novom piću dali su ime "quahwa", što doslovno znaci "što sprječava spavanje".
S arapskog je područja kava krenula u svijet kasno, jer su Arapi vjerovali da se tajna mora čuvati poput vojnih planova, pa je širenje kave počelo ilegalnim putovima. Netko je uspio prokrijumčariti zrna u Indiju i počeo ih tamo uzgajati, a iz Indije je kava krenula dalje, po Aziji.

Kršcani su neko vrijeme vjerovali da je kava vražje piće. Papa Vincent III čuo je priče o njoj i odlučio, pod geslom "neprijatelja moraš poznavati da bi se protiv njega mogao boriti", iskušati napitak prije no što ga zabrani. Na sreću kavopija, toliko je uživao u vrelom napitku da ga je blagoslovio rekavši: "Tako je ukusna da bi bilo šteta samo nevjernicima ostaviti da je koriste".

Osvajanje poklonika i pobjeda nad nesklonima
U različitim zemljama kava je imala različitu sudbinu.

• Pruski kralj Frederick zabranio je pijenje kave, jer je padala prodaja nacionalnog pića br. 1 - piva, a tamošnje žene zahtijevale su prohibiciju tvrdeći da kava utječe na "živahnost njihovih muževa".
• I u Britaniji, gdje je apsolutni vladar napitaka bio čaj, cijena kave dosezala je vrtoglave iznose. Brzo se proširila i po sjevernoameričkom kontinentu i postala glavni napitak, pretekavši čaj.
• Mnogi su europski umjetnici, glazbenici i pisci, utvrdili da je kava odličan poticaj duhu. Navodno je Francois Voltaire pio po 50 šalica dnevno. Kada se prisjetite kako se osjećate nakon dvije duple, čudo da je nakon toga uspio bilo što napisati.
• Honore de Balzac osmislio je formulu koja vrlo precizno ocrtava bit tamnog napitka i odnos prema njemu: "Crna kao vrag, vruća kao pakao, čista kao anđeo, slatka kao ljubav".
• Johann Sebastian Bach je, pak, komponirao kantatu o kavi šaleći se sa svima koji su je željeli zabraniti iz različitih razloga.

Polako, ali sigurno, osvajajući sve više i sve veće plantaže te sve više poklonika, kava je prvo postala unosan posao, a zatim i globalni fenomen. Kavane i kafići namnožili su se širom svijeta. Već od 1450-te, kada je u Konstantinopolu otvoren prvi kiva han, vijesti i lokalna naklapanja, druženja i ljubavni susreti, odvijaju se uz šalicu kave.